Blog
Blog
Posted By admin

JA SANJAM BIJELI BOŽIĆ

Tišina. To je uvijek bio osjećaj koji sam vezala uz Božić. Snijeg bi prigušio sve zvukove i jedina buka bila je lupanje nogama ispred kućnih vrata kako bi se očistio snijeg sa čizama, a i to je bilo prigušeno i nekako svečano. Božić je dolazio u čistoći, bijelini i tišini kakve danas više nema.


Ne bih baš rekla za sebe da sam osoba koja voli živjeti u prošlosti. Ona se za mene dogodila, bilo je lijepih i teških trenutaka, ali ništa što bih ponavljala, ničemu se ne bih vraćala. Volim iščekivati nove dane, uživati u novim događanjima, spremna na još pregršt dobrih, ali i onih manje dobrih koje isto nastojim dočekati s mirom. Jer život nije ravna crta – kad to postane, znači da smo mrtvi.

No ima jedna stvar za kojom ipak pomalo žalim, trenutak u koji bih ipak htjela na kratko uskočiti, osjećaj iz prošlosti koji me uvijek pomalo zastre sjetom i mogla bih zapasti u patetiku – a samo nebo zna da mi to dobro ne stoji! To sjećanje koje me ne pušta je sjećanje na moj bijeli Božić iz djetinjstva. Danas je bijeli Božić nešto kao Jednorog – voljeli bi da postoji, ali nekako znamo da to i nije baš realno očekivati. Nastojimo ga zamijeniti s mlazovima svjetla, blinkanjem, umjetnim mirisima i mantrom “it’s the most wonderful time of the year…”. No, kad jednom doživite Božić u selu zatrpanom snijegom baš kao na onim starim, sladunjavim razglednicama koje danas više nitko ne šalje i kad je jedino utabana glavna seoska cesta i uski puteljak do svake kuće koji će ujutro opet biti zatrpan, a jedino svijetlo je ono sa starih, drvenih bandera oko kojeg krupne pahulje plešu u svetoj tišini, onda vam sve drugo izgleda tek kao lažni nadomjestak, kao nasilno izazivanje osjećaja sreće koji se raspline brže od jutarnje rose.

Tišina. To je uvijek bio osjećaj koji sam vezala uz Božić. Snijeg bi prigušio sve zvukove i jedina buka bila je lupanje nogama ispred kućnih vrata kako bi se očistio snijeg sa čizama, a i to je bilo prigušeno i nekako svečano. Božić je dolazio u čistoći, bijelini i tišini kakve danas više nema. Eto, to mi nedostaje. Moja djeca takav Božić ne poznaju. Njihov je Božić hrpa šarenih žaruljica, umjetno blještavilo, buka, cika i natjecanja čiji je Božić ljepši. A ja se s druge strane trudim održati ravnotežu pa se nađemo negdje na sredini. Nekako mi ipak uspijeva. I što da vam kažem – ma lijep je meni taj naš okićen Zagreb, ali ja sanjam svoj bijeli Božić. Zatrpana u selu u kojem su jedino prijevozno sredstvo konjske zaprege i saonice. A vama, gdje god bili i kakav god Božić voljeli, želim da vam je prije svega miran i zdrav. Uz takve darove sve drugo je lakše.


View Comments
There are currently no comments.