Volim stare poslovice.

Naši su stari odavna shvatili život i svijet i sve su to lijepo posložili u više desetaka korisnih poslovica i prije nego što je svijet preplavljen hrpama self help literature koja, po mojem skromnom mišljenju, zapravo samo reciklira te iste poslovice.

Zato je još čudnije kako i pored tih tako praktičnih i jezgrovitih mudrosti i tog obilja self helpa koji ih je dodatno razradio do u najsitnijih detalja i dalje mislimo da ipak znamo bolje i da će, primjerice, samo zbog nas taj vuk koji dlaku mijenja, ali ćud nikada, ipak, ipak i samo zbog nas jednom promijeniti i ćud.

A poslovica lijepo kaže – vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Netko je to kroz prošla stoljeća iskusio već tisuće i tisuće puta pa ajde povjeruj više i ti!

Ali nije ni vuk od jučer.

Vuk je pametan i zna da će se najčešće izvući uz tri slatke riječi „neću nikad više“.

Ma hoće, opet će. Jer vidi da može i da je za ponovno dobivanje tvojeg povjerenja dovoljno reći „neću nikad više“. Jer tebi to odgovara, to je ono što želiš čuti, to je rečenica koja će te osloboditi teške odluke da jednom za svagda toj osobi kažeš: „Tako je, i nećeš nikad više, jer ti ja neću dati više niti jednu priliku i danas, sada, ovog trenutka zauvijek zatvaram ta vrata i idem naprijed“.

Ali to je teško. Preteško. Ima u svima nama nešto tog mazohizma što nas tjera da uvijek iznova dajemo novu priliku ljudima koji to odavna više ne zaslužuju. Razlozi su razni, ponuda je i prevelika i lako ćemo izabrati nešto.

Najčešće se bojimo promjene i spoznaje da je sve to bilo traćenje vremena. Ne želimo priznati da smo odbacili svo to vrijeme koje više nikad nećemo moći vratiti i da je na našoj vagi daleko prevagnulo razočaranje dok mi s čežnjom i postojano fokusiramo pogled na onu drugu pliticu, visoko gore,  na kojoj se nalazi malo dobroga što smo dobili u tom odnosu.

Tako je s  partnerima, s prijateljima, s kolegama, s poslodavcima, sa susjedima, poznanicima, suradnicima… Od svih željno čekamo tu neminovnu promjenu za koju znamo, sigurni smo da će se jednom dogoditi, samo trebamo biti strpljivi.

I tako prođu godine. I sve nam je teže izaći iz tih obrazaca. A kad bismo samo stavili na papir ili se barem prisjetili koliko puta smo čuli to „neću nikad više“ i koliko puta je to obećanje pregaženo bilo bi nam jasno, moralo bi nam biti jasno da je to samo koristan alat za odvraćanje naše pažnje.

U početku, nakon što prerežemo te štetne veze, je teško. No s vremenom, što su nam škare oštrije, mi postajemo sve lakši. Jer najboljeg prijatelja ne morate imati od djetinjstva, možda vas upravo čeka iza ugla dok vi pokušavate liječiti staro prijateljstvo. Možda ste u dugom braku, ali pravu ljubav tek trebate upoznati. Možda ste i dali pola života tom poslodavcu, no pravedno će vas nagraditi tek slijedeći ako smognete hrabrosti potražiti ga.

Kad vam ljudi prečesto govore „neću nikad više“ to nije zato što se doista žele promijeniti ili što im je žao jer su vas povrijedili, već zato što jako dobro znaju da im vi trebate, da ste vi dobri za njih, a ne oni za vas i da vas ne mogu pustiti samo tako jer  – za kim će onda posegnuti u trenucima kad opet budu potrebiti?

A vi nećete promijeniti nikoga tko se doista, istinski i iskreno ne želi sam promijeniti. Kad i dođe do neke promjene, ne zavaravajte se –  to nije posljedica vašeg dugogodišnjeg rada na toj osobi, već isključivo njene odluke. Dok te odluke nema, vi ste nemoćni i možete promijeniti jedino sebe i svoje ponašanje.

Zato kad vam netko kaže „neću nikad više“, razmisliti koliko puta ste već čuli te tri slatke riječi. Jer hoće. Opet će. Zatvorite ta vrata.