Zadnjih četrnaest dana živimo na temperaturama koje su nama u ovom dijelu svijetu nezamislive. Srećom pa sam trenutno pored mora, no ipak dišemo na kredit i ventilatori su stalno u pogonu. Oblačim se u minimum tekstila koji je potreban da me ne kazne po nekom članku Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Grudnjak samo ako je nešto prozirno (znači izbjegavam prozirno), kratke hlačice, japanke i to je to.

Tako i većina žena oko mene, neke uspiju staviti na sebe još i manje, ali koga briga, vruće nam je za poludjeti, a jednako tako se odijevaju i muškarci oko nas. Većina njih hoda i bez majica iako neki sigurno imaju veće grudi od mene. Uz rivu u gradu je luka, puna jedrilica i brodica, a muškarci i žene na njima paradiraju u bikinijima i kupaćim gaćama. Neki muškarci nose šorc, a neki one fino pripijene kupaće gaćice u kojima se sve lijepo ocrtava i ne ostavlja baš niti malo prostora mašti.

Da, da, ljubitelji pripijenih kupaćih gaćica, niste valjda mislili da ste time nešto prekrili?

I tako dok mi žene sjedimo u kafićima preko puta imamo lijepi pogled na gola muška torza, a vidi se da su neki ponosni na njih pa se malo i produciraju kao na pozornici, ali onako usput, ne bi oni to inače.

No eto, promatram sav taj polugoli svijet oko sebe, zgusnuti smo na malo prostora, žene i muškarci zajedno, u hodu se koji puta i, zamislite – golim tijelima! – očešemo jedni o druge i onda samo nastavimo dalje, ne događa se ništa spektakularno i nemoralno.

Nitko nikoga nije zaskočio, nikome se ništa ne diže u javnosti, nitko ne slini od spolnog nagona, nitko se ne trlja o nikoga i svak’ gleda svoja posla. Niti tko za mnom viče da se pokrijem, niti mene vrijeđa i uznemiruje onaj momak što se u pripijenim gaćicama razvlači na svojoj jedrilici i kao usput isteže oko i preko sebe.

U najgorem slučaju svatko u svojoj glavi pomisli što god hoće, ali to ostaje tamo, u mislima, u mozgu zdrave osobe koja zna razliku između mašte i stvarnosti, prikladnog i neprikladnog ponašanja, koja zna granice svoje slobode i da je ta granica tamo gdje počinje sloboda nekog drugog. I da svatko ima pravo na svoj osjećaj svoje slobode i odrediti gdje ona počinje i završava i da nije na nama da to nekome namećemo već da pažljivim ponašanjem to osjetimo i poštujemo.

Ako smo pak nešto krivo skontali, iz nepažnje i bez zle namjere, ispričamo se i nastavimo dalje. Nismo uvrijeđeni i ne bacamo kiselinu jedni drugima u lice jer smo odbijeni, ne ubadamo nožem nečiji torzo do iznemoglosti.

Eh, da. Sad smo došli do onih drugih. Žao mi je to reći, ali većinom su to ipak muškarci. Ne zato što su muškarci sami po sebi loši, nego zato što su vrlo često tako odgojeni.

Odgojeni su da misle da imaju neka veća prava, da su viša bića od žena i da su žene na ovom svijetu samo za njihovo zadovoljstvo i njihove potrebe. I da oni smiju ženi pokazivati sve svoje atribute, a da one ne smije poduzeti ništa dok oni imaju pravo podivljati na nečiju dobru guzu u kratkim hlačicama (ili u dugim!) ili pak goli gležanj – ovisi u kojem ste dijelu svijeta.

Odgojeni su da vam dobacuju prostote kad prošećete pored njih svoju stražnjicu koju, jel’te, ne možete ostaviti kod kuće, mora s vama kud i lice i ruke i noge, i da vam daju do znanja da su se, isključivo vašom krivnjom, uskomešali u svojim gaćama. A vi za to morate platiti.

A platit ćete ovisno o tome koliko je uznapredovala njegova bolest (jer to nije i ne može biti zdravo ponašanje) – ili dobacivanjem prostota, ili ustrajnim uvaljivanjem, ili neželjenim dodirivanjem, ili silovanjem, možda vas i usmrti. I tako su velike šanse da za ništa od toga ne bude kažnjen.

Sreća moja pa živim tu gdje živim, i, unatoč nekim sve češćim pokušajima uvođenja strožih pravila ponašanja za žene, još uvijek nosim svoju bogatu kolekciju kratkih hlačica na plus trideset stupnjeva bez težih posljedica. I nosit ću ih tako dugo dok se moja guza bude u njima osjećala dobro. I to po mojoj, a ne nečijoj tuđoj procjeni.

I uopće ne mogu zamisliti svijet u kojem bi mi to netko zabranio i naredio što ću i kako i kada obući ili kako ću se pokriti odnosno koliko smijem otkriti. No, kratke hlačice na stranu, ne radi se samo o odjeći. Ne mogu zamisliti da mi se kao ženi zabrani bilo koja sloboda koju na jednak način uživaju i muškarci. Hoću li ja tu slobodu koristiti ili ne, moja je stvar. Ali je moje pravo da ovaj život provedem kako ja hoću. Jer nije mene moja mater rodila samo zato da služim i udovoljavam drugom spolu.

No, čak i u tom mojem svijetu se u zadnje vrijeme sve više žele ženama nametnuti norme ponašanja koje obično skroje oni muškarci koji i inače malo teže dođu do žena pa mogu dobiti samo pokorne ili one koje im prodaju, koje kupe, koje im namjeste po nekoj tradiciji, običaju ili kvazi zakonu, ili koje otmu. Sviđa im se ovdje u civiliziranom svijetu to što vide u nekim mračnim zakutcima svijeta. Zamislite – imate kojih sedamdesetak godina, ni vlastita žena vas možda više ne gleda, ali nema veze – dovest će vam neku djevojčicu od petnaestak godina i vi ćete opet biti pravi muškarac.

Na žalost, i žene sudjeluju u tome. Najčešće jer su tako odgojene od muškaraca kojima to odgovara ili od žena koje su isto tako odgojene i ne znaju drugačije.

Vjerujem da bi većina njih da ima priliku i da ne očekuje posljedice odbacile većinu lanaca. Mnogo je razloga zašto se svojevoljno pokoravaju i preteška je to i previše kompleksna tema.  Same sputane, one također žele sputati druge žene, jer ne podnose tu njihovu slobodu koja je njima nedostižna.

Shvatili ste već da ovdje nije riječ o modi i modnim dodacima. Riječ je o pravu žena da žive kako žele, da im se ništa ne uskraćuje zbog spola i da se u tom životu osjećaju sigurnima. To pravo danas ne uživaju milijuni žena, a još stotinama tisuća upravo je oduzeto u još jednoj zemlji i to doslovce preko noći.

U jednom trenutku su slobodno šetale u odjeći po svom izboru ulicama svojeg grada, u drugom su u smrtnom strahu trčale skrivenim uličicama svojim domovima da navuku na sebe prikladniju odjeću i spale svoj prijašnji život, a kako bi što prije preuzele novu ulogu koja se sastoji jedino od toga da bez pogovora služe muškarcima i ispunjavaju im u svakom trenutku bilo koju želju. Ili će biti pretučene. Ili osakaćene. Ili ubijene.

I zato, gdje god bile, branite do zadnjeg daha vaše pravo da nosite kratke hlačice gdje, kada i kako i u kojim godinama hoćete, jer nitko se drugi neće boriti za vas. Ne morate ih nositi ako ne želite, ali branite to pravo!