Žuto Valentinovo ili ljubav je žute boje

Kad sam bila jako mala, živjela sam na selu i moja mi je baka govorila da se na Valentinovo "tičeki ženiju", da se žene ptičice. Poslala bi me na brijeg iznad našeg sela da vidim cvjeta li drijenak, jer ako cvijeta, velika je mogućnost da u njegovoj sjeni ulovim pravu pravcatu ptičju svadbu.

Trebalo bi nešto reći o Valentinovu. A sve je već rečeno. Prepucavanje na društvenim mrežama o tome kome je Valentinovo svaki dan, a kome nikad ili jednom u godini u punom je jeku još od jučer. Ljudi jedni druge uvjeravaju kako je baš njihova ljubav jedinstvena i kako se baš oni vole najviše na svijetu i hvala dragom Bogu na društvenim mrežama pa to mogu potkrijepiti i fotografijama, a negdje kasnije tijekom večeri čekam i izvješća o tome što se na Valentinovo jede – direktno iz prepunih restorana.

A od crvenila glava boli! Jedino još sve nijanse crvene mogu nadmašiti onih pedeset nijansi sive. Jer Valentinovo je crveno, zar nije? I ljubav je crvene boje! Eh, pa meni nije. Meni je Valentinovo žuto i na spomen praznika tog sveca o kojem kruži više od jedne legende ispred mojih očiju počnu plesati sitni, žuti cvijetovi drijena.

Kad sam bila jako mala, živjela sam na selu i moja mi je baka govorila da se na Valentinovo “tičeki ženiju”, da se žene ptičice. Poslala bi me na brijeg iznad našeg sela da vidim cvjeta li drijenak, jer ako cvijeta, velika je mogućnost da u njegovoj sjeni ulovim pravu pravcatu ptičju svadbu. Ako bi zima bila topla, drijenak bi doista procvjetao i ja bih uzbuđeno trčala uzduž dugačkog hrpta brijega nadajući se kako ću uspijeti iznenaditi ptičice u njihovom slavlju prije nego me spaze i otprhnu poplašene mojom dječjom nezgrapnošću.

Ne znam kako sam zamišljala tu ptičju svadbu, sjećam se samo da sam očekivala da će “mlada” imati sitan, čipkasti šlajer, posve providan i jako delikatan. Ali nikad, baš nikad mi se nije posrećilo da se prikradem tom tajnovitom slavlju ljubavi. Pomalo razočarana, ubrala bih za utjehu barem drijenak i potražila u ogoljeloj šumi ima li visibaba ili kukurijeka (o čijim otrovnim svojstvima ja kao dijete nisam ništa znala, ali sam, kao što vidite, ipak ostala živa).

Mislim da sam u te ptičje ženidbe ispod žutog drijenka vjerovala čak duže nego u Sv. Nikolu. A i danas bih se možda prignula pod žuti grm potajno se nadajući da ću naći tragove perja.
Pa sretno vam žuto Valentinovo, jer ljubav je – žute boje!