Ogledalce, ogledalce…

Što drugi zapravo misle o nama volimo čuti ako to ide nama u prilog i tada ćemo se brzo složiti, u protivnom baš i nismo spremni prihvatiti tu nezavisnu procjenu. A istina je da se naša slika o nama često ne podudara sa slikom koju drugi imaju o nama. Barem ne u cijelosti.

Ogledalce, ogledalce kaži meni, tko je najbolji, najljepši, najpametniji, najradišniji, naj, naj, naj… u cijeloj zemlji? A možda i šire?

Volimo o sebi misliti lijepo i dobro. Nema u tome ništa loše. Ne uvijek (pitajte Snjeguljicu).

Ako radite na poslovima na kojima selektirate ljude, prvo vas nauče da ne dajete automatski prednost sebi sličnima, jer to podsvjesno svi radimo. Osjetimo odmah povezanost s tim ljudima, svide nam se, a da ni ne znamo zašto i spremni smo im dati pozitivnu ocjenu čak iako vidimo signale upozorenja koje inače ne bismo zanemarili.

Jer, logično je – ako su nam ti ljudi tako slični, moraju biti sjajni! Nema sumnje.

Jako naglašena pozitivna slika o nama samima može ponekad utišati i ublažiti sve druge slike pa nismo u stanju vidjeti niti uvidjeti da imamo i te kako puno područja za razvoj. Zapadat ćemo u konflikte jer ćemo lako naći „trun u oku brata svoga /sestre svoje“, ali neće nas niti malo peckati ono “brvno u našem oku”. Što drugi zapravo misle o nama volimo čuti ako to ide nama u prilog i tada ćemo se brzo složiti, u protivnom baš i nismo spremni prihvatiti tu nezavisnu procjenu. A istina je da se naša slika o nama često ne podudara sa slikom koju drugi imaju o nama. Barem ne u cijelosti.

Koliko smo najčešće nesvjesni toga kako nas drugi doživljavaju i koliko malo vodimo računa o tome, govori zorno jedna priča koju volim ispričati, a koje sam sama bila dio.

Sudjelovala sam prije mnogo godina s otprilike još dvadesetak žena na jednom odličnom treningu osobnog razvoja i leadershipa, a u okviru kojeg smo imali i opširan test osobnosti. Zbog posla kojim se bavim imala sam sreću proći najrazličitije edukacije i upoznati mnoge alate te sam do tad već bila navikla na svakakve testove. Manje-više sam unaprijed znala rezultate i bila poprilično svjesna svojih jakih strana kao i područja za razvoj. Tako sam, primjerice, vrlo rano naučila, da me, bez obzira na moju sitnu pojavu, određeni ljudi zbog mog jakog glasa i samopouzdanja mogu doživjeti kao agresivnu. Ta mi je „sitnica“ kasnije u životu sto puta pomogla da izbjegnem mnoge nepotrebne konflikte.

Tako da sam ja svoj test rješavala prilično ležerno. Ne sjećam se kako se test zvao, no na kraju nas je podijelio u skupine osobnosti prema bojama. Ima više testova, različitih naziva, koji vas rasporede po bojama i tumačenja su prilično slična pa sam znala da je mala vjerojatnost da ne ispadnem crvena, sa žutom kao drugom dominantnom bojom i tako je na kraju i bilo. Neću vas gnjaviti tumačenjima, jer to nije važno za ovu priču.

Ono što me je fasciniralo je bila činjenica da samo tri od nas dvadesetak nismo bile posve iznenađene i pomalo uzrujane rezultatima. Iako u tim testovima ne postoji „dobra“ i „loša“ boja i usmjereni su više na to kako nas drugi mogu doživjeti, neke sudionice su bile prilično nezadovoljne svojim nalazom. Ja pak sam bila začuđena koliko se ljudi malo poznaju, odnosno koliko njihovo mišljenje o sebi samima odudara od prave slike o njima ili od onoga kako ih drugi vide i doživljavaju.

Kasnije sam se sve više susretala s takvim testovima i sve češće sam vidjela kako ljudi teško prihvaćaju svoje rezultate. Ne sve – samo one koje doživljavaju kao negativne! To čak ne mora nužno biti neka negativna crta osobnosti – dovoljno je da je oni doživljavaju kao negativnu. S onime što doživljavaju kao pozitivno se lako slože, naravno.

Ništa čudno, u ljudskoj prirodi je da o sebi volimo misliti najbolje.

No ponekad to vodi ponašanjima koja su štetna kako za nas tako i za našu okolinu te postanemo neosjetljivi ili pak preosjetljivi na svaku kritiku i tuđe osjećaje.

Često znam reći da se doista poznajemo tek onda kad smo si u stanju priznati i najgore stvari o nama samima. Nije to nešto što trebamo oglašavati na plakatima, ali važno je da smo mi svjesni i te nepoželjne strane našeg karaktera i kako ona može utjecati na druge. Tek tada smo potpuno slobodni i možemo početi raditi na pozitivnoj promjeni.

Ako doista želite saznati kako vas drugi doživljavaju, pitajte ih, jer vi sami ste vrlo subjektivan promatrač.

Napravite jedan ili više testova osobnosti. Pitajte prijatelje – neka vam svatko kaže tri do pet  stvari koje ih kod vas oduševljavaju i tri koje ih živciraju ili smetaju. Možda se iznenadite. Pitajte i kolege s posla. Tražite one za koje znate da će biti iskreni. Osluškujte svoju okolinu, sigurno i usput uhvatite neko mišljenje o vama. Usporedite sve to i vidjet ćete koje se osobine ponavljaju.

A ako ste za ono što vam se ne sviđa uvjereni da vas to ne opisuje u pravom svjetlu, morat ćete prihvatiti činjenicu da vas drugi ipak tako vide i zapitati se zašto. To je dobar početak.

Oni pak ljudi koji lakonski na sve kažu „takav/va sam kakav/va sam i briga me što drugi misle“, možda ni ne znaju kako takav sebičan pristup često nanosi bol ljudima oko njih. Ovi ih pak vole toliko da će se često oni mijenjati  i prilagođavati kako bi ih zadržali u svojim životima. Kako ovi prvi to obično ne cijene i ne primjećuju, uzalud im trud. I dalje će biti samo sredstvo za njihovu ugodu kad osjete takvu potrebu. A kad ovim drugima ipak bude dosta i „pukne im film“, onda se raspadaju brakovi, obitelji, prijateljstva, partnerstva, suradnje… I pri tom jednoj strani nikad nije jasno zašto. Pogodite kojoj.