Kako to izgubiš dušu, a da niti ne primijetiš?
Ili još gore – primijetiš, ali ne mariš.
On mirno stoji na ulici sa svom svojom imovinom i svira u svoju frulu. Svira veselo i lijepo, kao da ptica cvrkuće, ništa grandiozno, ali uredno, pokušava zaraditi za ručak. Tu učini grešku, malo se zanio, pokrenuo i dotapkao bliže jednoj od trgovina u blizini.
I tu ulijeće ona na scenu – zaposlenica dotične radnje, skrivena iza svoje maske, izlazi i viče na njega da se pomakne dalje jer ona ne može raditi od njegove svirke. Viče grubo, s gađenjem pa još plješće rukama kao kad tjerate dosadnu i nesnosnu živinu.
On je odmah ne čuje pa ona pojačava svoj performans još žešćim mahanjem ruku, višim tonom glasa i većim gađanjem koje se nazire čak i iza one maske.
Moja tinejdžerica zgranuta, ja stanem šokirana, no on se mirno okrene i udalji, zna da je pored ovakvog “višeg bića” on beznačajan.
Moj prvi poriv je da se ja izderem na nju, da je šokiram, no sjetim se da su tinejdžeri osjetljivi na roditeljske ispade u javnosti i pamte to godinama kao traume koje vam ne daju zaboraviti. Furija je i tako već odletjela iza svog moćnog pulta.
Ubacimo mu naš dio za ručak, dodamo i osmijeh, on ga vrati i još cijelo vrijeme pod dojmom pričamo o tome.
U povratku mi opet dođe da joj uđem u radnju i kažem joj koju.
Da joj nije kriv on što ona radi nedjeljom, da joj veću buku prave tramvaji koji drndaju po lošim tračnicama, ali za njima ne trči i na njih se ne dere, da se neka iskaljuje na sebi ravnima, a ne na onima koji su svjesni da u svom jadu nemaju luksuz biti bahati jer njihov ručak ovisi o tome hoće li se netko na njih sažaliti, a to je strašno, da on nije uzrok niti jednog njenog problema nego samo slučajni okidač koji ju je katapultirao s te stolice u kojoj je zapravo nemoćna, nesretna, nezadovoljna, a sve to s njim i njegovom frulom nema veze.
No, ona ili ne bi marila ili bih ja samo još dolila ulje na tu vatru koja je prži. Pomislila sam da nedjeljom nit ja ne trebam bilo kome dolijevati čemer na njegov jad.
A i zatvorila je vrata.
