Jednom sam, kao reakciju na neka tada aktualna događanja, napisala – „svi su sveci dok ih ne uhvate, a onda su samo ljudi“.

Jer nerijetko volimo biti moralne vertikale svima i svakome, ali smo još brže spremni se odreći i našeg morala i naših vrijednosti kako bismo selektivno progledali kroz prste onima koji su nam iz nekog razloga prirasli srcu ili ako i sami pokazujemo neku slabost pa bismo osudom iste uprli prstom u sebe same. A to je najteže – uprti prstom u sebe.

Pa nam je u redu ako službene osobe piju na radnom mjestu, ako se tuku djeca, zlostavljaju žene, ne plaćaju porezi, malo ukrade sa strane ili puno ukrade ali se „i drugome dade“, u redu nam je ako se krši zakon, ali samo ako smo to mi odobrili i ako smo mi dali blagoslov s onom slavnom – „pa i oni su samo ljudi“.

I odjednom izgubimo iz vida da zapravo ne branimo tu osobu nego da branimo alkoholizam, pedofiliju, zlostavljanje životinja i ljudi, vulgarno ponašanje, ubojstva, krađu, nemoral, korupciju, mito…

Zaboravljamo da omalovažavamo one koji su oštećeni, kojima je nanijeta bol i govorimo im da su njihova bol i šteta manje važne od našeg subjektivnog mišljenja i želje da budemo u pravu, da budemo za ili protiv.

To naše pravo blagoslivljanja i odrješenja grijeha ćemo žustro braniti na društvenim mrežama, bacit ćemo se dušom i tijelom na barikade i iza lažnih, ili čak i pravih profila, braniti dvostruka mjerila za od nas odabrane.

Vrijeme koje smo spremni na to utrošiti koji puta višestruko prelazi vrijeme koje bismo potrošili da izađemo na prosvjed na kojem bismo, primjerice, podržali prava roditelja djece s teškoćama u razvoju ili se usprotivili novim, bezrazložnim nametima na naš kućni budžet.

Tu naša moralna vertikala više ne stoji tako uspravno, dapače, klimava je, a najradije miruje u horizontali.

Jer teško je biti čovjek kad smo „samo ljudi“.

I dok treba razumjeti da čovjek, iz kojeg već razloga, stane iza nekoga, unatoč tome što je nešto skrivio, ne treba razumjeti želju i inzistiranje da se za tu osobu primjene posebna pravila.

Jer tko je taj koji će odlučiti tko može, a tko ne može imati poseban tretman? Tko će odlučiti tko mora biti čovjek, a tko su „samo ljudi“?