Djeca govore šutnjom

Ona su nečujna, pate u tišini, ne vrište po društvenim mrežama kako im je teško, samo zatvaraju vrata za sobom, a odrasli su sretni što ih manje čuju. Jer nama su djeca dobra dok su mirna i šute. To nas ne zabrinjava. Zabrinjava nas kad skaču, vrište, galame, dosađuju - ono što bi sretna i zadovoljna djeca i trebala raditi.
Strašna vijest- dječja samoubojstva porasla su u godinu dana za 66%.
Ne, ne, nije to posljedica lockdowna već naše nebrige ili premale brige o djeci od kad smo se našli u lockdownu.
Ona su nečujna, pate u tišini, ne vrište po društvenim mrežama kako im je teško, samo zatvaraju vrata za sobom, a odrasli su sretni što ih manje čuju.
Jer nama su djeca dobra dok su mirna i šute. To nas ne zabrinjava.
Zabrinjava nas kad skaču, vrište, galame, dosađuju – ono što bi sretna i zadovoljna djeca i trebala raditi. No mi kažemo da su onda neodgojena i prizivamo batinu koja je iz raja izašla i govorimo da nemaju poštovanja i da je nekad sve bilo bolje. Da smo mi bili bolji.
Kakva bahatost ljudi koji bi trebali biti mudriji i pametniji!
Barem se tako sami prezentiramo jer mislimo da mudrost dolazi sama po sebi, samim protekom godina.
Pa ako imaš npr. 45 moraš biti po sili prirode mudriji od djeteta od 12, 13, 14….O kako to nije istina!
Uvijek sam na strani djece i uvijek ću biti – kakva god da jesu, postoji razlog zašto su takva, a razlog su obično odrasli, “mudri” ljudi iz njihove okoline.
I kako god da je vama – djeci je teže, uvijek im je teže.
Poruka za kraj školske godine iz naše škole je da “su se učitelji snašli u datim okolnostima kako su najbolje mogli i znali”. To je zaključak neke ankete gdje su kao nešto pitali učenike, ali o njima samima ni riječi.
A njima se nije gledalo kroz prste.
Kad oni puknu, cijelo društvo se zgraža njihovim “lošim odgojem”. Društvo koje se uopće ne osjeća odgovorno razrogači oči u nevjerici i smišlja primjerene kazne.
Sjećam se, ima već dosta, u jednom restoranu dvoje je djece u dobi do 10 godina cijelo vrijeme ručka potpuno mirno, čak nepomično sjedilo za stolom – njihovi pokreti bili su oni nužni da se nahrane. Jedva su nešto progovorili, gledali su uglavnom ravno ispred sebe, nisu razgovarali niti među sobom. Dva sata najmanje. Okolni stolovi su se divili lijepo odgojenoj djeci i roditeljima. Mene je prolazila jeza od pogleda na njihov stol i pomislila sam “jadna djeca”. Jer to nije prirodno.
Djeca su tu da govore, dosađuju, vrte se, skaču, vrište, igraju se, galame, budu nemirna, vesela i znatiželjna. Takva djeca neće graditi ovu strašnu statistiku.
Ali kad vam zašute i kad se umire, kad vam se sklone s puta i više vam ne smetaju – onda se zabrinite.